Ja Posebna

Bilo je to davno…

             Ne baš tako davno ali prije nekih desetak godina dok sam još išla u osnovnu školu. Živjela sam u manjem gradu, sa svojom obitelji i zapravo sam imala divno djetinjstvo. Okružena zelenilom prekrasnog zavičaja i ljubavlju svoje obitelji, nikad mi ništa nije nedostajalo. Tada još možda nisam bila svjesna da ću jednom i ja ući u pubertet i da ću se početi razvijati a ponajmanje da ću zbog svega toga biti jako nesretna.

             Uvijek sam bila najmanja u vrsti kada bi stajali na tjelesnom i naravno najmršavija. To sve zaista i nije bio neki problem dok djevojčice iz mog razreda u jednom trenutku nisu postajale sve drugačije i drugačije. Sve su se iz djevojčica preko noći počele pretvarati u žene. Sve. Osim mene. Sve su dobile grudi, stražnjicu, butine i naravno mjesečnicu. To je bio glavni hit, pojaviti se u školi i sva ponosna priznati svim curama u društvu – "I ja sam dobila!" To je za mene bio šok. Iz dana u dan sve su polako "dobivale" i postajale sve veće, bujnije i time i moćnije. A ja, ja sam ostala ista onakva niska, isto onako mršava i isto onako ravna ko daska kao i prije. Stalno sam si postavljala isto pitanje, zašto sam ja drugačija od njih?

            Bila sam prvo dijete i nisam imala stariju sestru s kojom bih mogla razgovarati a svi moji prijatelji su bili moji vršnjaci kojima nisam htjela odati da sam zbunjena i uzrujana. Dok s mamom, naravno, nisam imala hrabrosti razgovarati. Naprosto sam morala to sve proživljavati sama sa sobom. Dobro, mama je uvijek znala govoriti da sam tako mršava jer su to takvi geni, na nju i tatu i zapravo je uvijek ponosno ponavljala kako je ona bila uvijek tako mršava i da je imala svega 47 kila sa 27 godina kada je samnom ostala trudna. Poanta svega bila je da mogu biti sretna jer sam mršava i sitna te kako bi svaki dan trebala "zapaliti svijeću" zbog toga, osvrnuvši se na to kako moje prijateljice već sve izgledaju ko ženetine dok ja lijepo izgledam ko curica. Kako su se one brzo i prerano razvile pa da će isto tako brzo i ocvasti a da tada na red budem došla ja kao novi, tek procvali cvijetak. Bla, bla, bla, kroz jedno uho mi je ušlo a kroz drugo izašlo. Naravno ona nije ni slutila da je to sve baš izvor mog nezadovoljstva i da ja sad želim izgledati kao moje prijateljice.

             No, stanje se s vremenom samo pogoršavalo. U razredu su me dječaci počeli zafrkavati, kao ja jedina ne nosim grudnjak jer u njega nemam što staviti, kako me se nema za šta primiti, kako je bolje da ljulja nego da žulja. Cure su se išćuđavale kako smo već na kraju osmog razreda, kako je i maturalac već prošao a ja još nisam zabrijala sa hrpom frajera kao i one i dobila mjesečnicu. Bilo mi je užasno. I meni su se sviđali dečki ali nikad nisam mogla biti s nekim dečkima iz srednje kao one jer su oni htjeli samo neku koju imaju za šta primiti.

 Početkom srednje škole sve se isto nastavilo i trajalo je skoro do kraja prvog srednje. Sjećam se da sam ludo bila zaljubljena u najpopularnijeg frajera u gradu koji je mogao imati bilo koju curu i uvijek mi je govorio vrlo izravno "Jako si lijepa ali javi se kad malo odrasteš jel…" Gdje ćeš gore, nezadovoljna sama sa sobom, nezadovoljna sa ljubavnim životom, tu su se sad počele gomilati i loše ocjene, loši odnosi doma, sve je bilo loše.

             Sva sreća uvijek sam bila razumna, pametna i prpošna osoba koja beskrajno voli život i sve što on pruža, tako da sam se u jednom trenu trznula kao iz neke noće more i sama sa sobom riješila neke stvari. Shvatila sam da sama sebe trujem svojim mislima i da zbog toga samo postajem sve lošija osoba. Bila sam u lošim odnosima sa svima oko sebe, ništa mi se nije dalo i u ničemu nisam pronalazila ništa dobro već samo sve ono najgore. Znala sam da je uzrok i korijen svog tog mog ponašanja u tome što sam nezadovoljna  izgledom i morala sam tome stati na kraj. Mogla sam se nastaviti sažaljevati i patiti što nisam kao i drugi ali ja sam odlučila prihvatiti sebe onakvu kakva jesam i sve svoje mane do tada ja sam u svojoj glavi okrenula da su prednosti. Da je to što sam drugačija, lijepa ali nerazvijena, mala i mršava baš dobro jer sam posebna. I od tog trenutka kad sam postala JA-POSEBNA sve se promijenilo. Shvatila sam da se ne možeš svidjeti nekom drugom dok se ne sviđaš sama sebi. To je u meni izazvalo samo pozitivnu vibru i povratak samopouzdanja sa kojim je uslijedio popravak mog cjelokupnog raspoloženja i odnosa prema drugim ljudima. Sprijateljila sam se s novim ljudima, našla dečka, ocjene su mi bile sve bolje…

             Nevjerojatno, ali nakon nekog kratkog vremena dobila sam mjesečnicu, narasle su mi grudi, stražnjica i bokovi, ma postala sam prava mačka. Samopouzdanje mi je još više naraslo ali bila sam svjesna da ništa od toga ne bi pomoglo da prije nisam sama sa sobom posložila sve u svojoj glavi.

 Tad su mi mamine riječi napokon postale jasne, zaista mogu biti sretna što sam takva. Dan danas mogu jesti što god poželim i ništa mi se ne prima a u teretanu nikad nisam ni ušla dok se sve ostale cure brinu na koju dijetu moraju ići i kako imaju viška kila i celulita. Što se tiče visine, sva sreća ovako sitna uvijek mogu obuti i najvrtoglavije štikle i ne moram kao visoke cure paziti da ne izgledam kao žirafa. Što se tiče oblina, više sam nego zadovoljna i ne bih nikada pomislila na neku estetsku operaciju. I ono što je najvažnije što sam naučila da nikada ne gledam ljude po izgledu i da se uvijek u svakome treba tražiti više od toga. Danas u svom poslu u kojem je izgled jedan od bitnijih faktora volim biti puno više od samo lijepog lica i ljudima prezentirati sve svoje vrline.

             Sad kad se sjetim svega toga, jako mi je smiješno. Koliko je to zapravo sve bedasto a toliko vremena potrošiš na mozganje, joj zašto ovo, zašto ono. Baš zato vam sad ovo sve i pišem, jer vam želim skratiti muke i želim da izvučete pouku iz svega. A pouka je ta da sam danas divna, mlada dvadesetpetogodišnjakinja, nadasve lijepa i zgodna ha ha ha, sretna, obrazovana, uspješna i sretno zaljubljena. Imam sve što se poželjeti može a jednom davno sam mislila da je smak svijeta. Svaki put kad vam se nešto slično dogodi i budete tužni, sjetite se mog primjera i da poslije kiše uvijek dolazi sunce. Uvijek za sve nas postoji neka bolja i ljepša budućnost, samo si treba dati vremena. 

                                                                                            

Posebna