Kako reagirati u slučaju otkrivenog zlostavljanja/nasilja ili sumnje na isto

Što je zajedničko svim načinima postupanja u slučaju sumnje i/ili informiranosti o nasilju

Iako će načini postupanja u slučaju sumnje na nasilje i/ili informiranosti o tome da su određeni učenici/ce izloženi/e nasilju, uključujući (elektroničko) seksualno i rodno uvjetovano nasilje u partnerskim vezama mladih, ovisiti o specifičnoj situaciji, mnogi se slažu da bi nastavnici/e trebali postupiti pridržavajući se općih načela postupanja i zaštite osoba izloženih nasilju (Ignjatović, 2018[1]):

• sigurnost žrtve mora biti na prvom mjestu u postupanju svih aktera u školi, kao i svim ostalim drugim ustanovama,
• za nasilno ponašanje isključivo je odgovorna osoba koja ga vrši,
• u svim intervencijama treba uzeti u obzir nejednakost moći između žrtve i počinitelja nasilja,
• neophodno je poštovati potrebe, prava i dostojanstvo žrtve nasilja,
• žurnost postupaka potrebno je odrediti u skladu s procjenom opasnosti situacije i moguće ugroženosti žrtve,
• škole i sve nadležne ustanove dužne su nasilje zaustaviti i poduzeti potrebne mjere zaštite i pružiti podršku žrtvama nasilja.

 

 

Postupanje u slučaju sumnje ili otkrivanja slučajeva nasilja

Važno je ne zanemarivati signale koji mogu upućivati na prisutnost određenog oblika nasilja u intimnim partnerskim vezama učenika i učenica. Zbog sumnje se mogu javiti mnoga pitanja, dileme, nesigurnost, čak i zbunjenost u nastavnika/ca, kao i zabrinutost oko toga postupaju li na primjeren način (GEAR/EAVN, 2015)[2].

 

Upravo je zbog toga ključno imati određeno znanje, pristupati bez predrasuda, razvijati vještine slušanja i komunikacije, dobro poznavati školska pravila i postupke, nuditi savjetovanje sa stručnjacima u školi, dati informacije o nadležnim ustanovama, imati kontakte stručnjaka u nadležnim uslugama, dati telefonske brojeve specijaliziranih organizacija koje daju potporu žrtvama nasilja.  Razumljivo je da svi nastavnici i nastavnice ne mogu posjedovati sva navedena znanja i informacije, ali važno je da postoje osobe u školi koje takvo znanje imaju ili znaju gdje mogu pronaći korisne informacije. Te osobe moraju biti podrška ne samo nastavnicima i školskoj upravi, već i roditeljima i učenicima/cama kada se nasilje dogodi ili postoji sumnja na njega.

Podrška, razumijevanje, obzirnost, poštivanje granica i dostojanstvo – to su sve uobičajene potrebe osoba koje su se suočile s povredama, primjerice zato što su bile izložene nasilju u intimnim partnerskim vezama, ali predstavljaju i reakcije, odnosno karakteristike koje moraju imati pažljive i odgovorne osobe u njihovom okruženju. Zato je važno da nastavnici/ce, stručne službe i školska uprava kontinuirano rade sljedeće:

• trude se stvoriti okruženje puno razumijevanja, podrške, pomoći i osnaženja ljudima koji su preživjeli nasilje,
• jasno ističu da je nasilje neprihvatljivo i razvijaju stav isključive odgovornosti počinitelja za nasilje do kojega je došlo,
• jasno informiraju o prihvatljivim, neprihvatljivim i zabranjenim oblicima ponašanja učenika i učenica; ne smije se pretpostaviti da učenici/ce znaju što u takvim situacijama učiniti ili reći.

 

Opća pravila za komunikaciju s osobom koja je iskusila nasilje (GEAR/EAVN, 2015: Ignjatović, 2018; Ignjatović i Ileš, 2018):

• poštivati i poticati odluku za otkrivanje prisutnosti nasilja: Nije jednostavno priznati ili otkriti prisustvo nasilja; za to je potrebno jako mnogo hrabrosti, što treba poštovati. Učenika/cu treba pohvaliti ako se odluče povjeriti o svome problemu. Priznanje o nasilju uvijek treba ozbiljno shvatiti. U tom je trenutku najvažnije pokazati suosjećanje, razumijevanje i spremnost na pomoć.
• vjerovati osobi i pružiti podršku: Budite spremni poslušati i prihvatiti što čujete. Pobrinite se stvoriti okruženje podrške za učenika ili učenicu koja vam je priznala da je bila žrtvom nasilja. Nemojte im stvarati pritisak da moraju pružiti još pojedinosti (potaknite osobu koja vam se povjerila da se vrati i nastavi razgovor kada bude spremna; recite joj da s njima može biti osoba kojoj vjeruju, ako bi im tako bilo lakše; pobrinite se da njihova osoba od povjerenja ne govori u ime učenika ili učenice koja je iskusila nasilje).
• ne osuđivati i ne okrivljavati: Za nasilje nema opravdanja! Jasno dajte do znanja osobi koja vam se povjerava o nasilju da nije učinila ništa pogrešno ili loše i da nije odgovorna za to nasilje. Nasilje je uvijek stvar izbora i isključiva je odgovornost osobe koja ga vrši. Ponovite tu poruku osobi koja je nasilje iskusila. Budite oprezni jer bi određena pitanja mogla bi (nenamjerno) zvučati kao da okrivljavate žrtvu. Nemojte postavljati pitanja koja počinju sa „ZAŠTO...” jer bi to žrtve mogle protumačiti kao osuđivanje („Zašto si poslao/la fotografije...” ili „Zašto nisi to učinio/la...”).
• stvoriti siguran prostor u kojem postoji povjerenje: Odvojite potrebno vrijeme kako biste poslušali osobu koja vam govori o nasilju i pobrinite se da se to zbiva u sigurnom okruženju u koji imate povjerenja (nikada nemojte razgovarati u prisutnosti drugih osim ako se ne radi o osobi kojoj žrtva vjeruje) ili negdje na javnom mjestu (gdje mnogo ljudi prolazi ili se zadržavaju).
• ne postavljati previše pitanja: Nastavnici/ce i ostali zaposlenici škole ne pokušavaju utvrditi ili dokazati što se točno dogodilo (oni ne istražuju slučaj). To znači, ako je razgovor povjerljiv, ne biste smjeli provjeravati (ili razgovarati) s osobom koja je navedena kao počinitelj nasilja o tome što se dogodilo ili o tome što je žrtva nasilja izjavila. Morate vjerovati iskustvu osobe koja vam se povjerava. Vaša je uloga pomoći. No, pritom držite na umu da ste dužni prijaviti svaku sumnju i/ili saznanje o nasilju odgovornim osobama u školi (stručnim službama i drugim osobama u školi zaduženima za borbu protiv nasilja). Stoga, ako razgovor ne može ostati povjerljiv, o tome morate obavijestiti učenika/cu.      
• aktivno slušati: pažljivo slušajte, pokušajte razumjeti što vam učenik/ca govori, pazite na neverbalnu komunikaciju, emocije i provjerite jeste li sve dobro razumjeli.
• ne davati savjete: Nastavnici/ce nemaju (posebna) znanja i vještine potrebne za savjetovanje i terapeutski rad. Oni moraju poštovati iskustvo učenika/ce koji/a im se povjerava i pružiti podršku. Ne postoje jednostavna i spremna rješenja, stoga nemojte unaprijed planirati što ćete reći ili savjetovati. Nemojte učeniku/ci davati općenite komentare o situaciji, kako negativne, tako ni pozitivne.
• kontrolirati reakcije: Važno je ostati smiren/a, ne pokazati gnušanje, ljutnju ili strah. Pretjeranom reakcijom mogli biste uplašiti učenika/cu (zbog čega bi oni mogli biti nespremni razgovarati o svom iskustvu). S druge strane, izostane li posve vaša reakcija, mogli biste ostaviti dojam da ne smatrate da je važno što vam se učenik/ca povjerava ili da ono o čemu priča nije važno. Pazite na svoju neverbalnu komunikaciju (izraze lica, oči, geste, pokrete, ton glasa).
• ne razgovarati s drugima o temi razgovora: Osim ako niste dužni prijaviti sumnju ili/i obaviještenost o nasilju, nemojte razgovarati s kolegama, drugima učenicima/cama, roditeljima o tome što vam je rečeno u povjerenju. Savjetovanje je isključivo dužnost stručnih osoba u školi (stručne službe za savjetovanje, pedagozi, psiholozi). Čak je i kod njih dobro imati informirani pristanak učenika/ce. U savjetovanju sa stručnim osobama niste dužni davati osobne podatke o učeniku/ci.
• davati prikladne informacije: Nastavnici/ce bi trebali/e davati prikladne, jasne i ispravne informacije o tome što mogu i što ne mogu učiniti, jasno informirati o svojoj dužnosti da poštuju određena ograničenja u povjerljivosti razgovora s nastavnicima/cama. Škola se treba pridržavati propisanih postupaka, a svaki bi nastavnik i nastavnica trebao znati kome se obratiti u školi ako prime informaciju o nasilju koje se zbiva. Nemojte obećavati što ne možete ispuniti. Za školu bi bilo korisno imati ažurirani popis adresa, telefonskih brojeva, adresa e-pošte i internetskih stranica svih nadležnih ustanova, organizacija i osoba za savjetovanje, podršku i pomoć (važni kontakti navedeni su u dodatku ovog priručnika).   
• Obratite se odgovarajućim institucijama. Kada je riječ o nasilju koje ste dužni prijaviti nadležnim tijelima u školi ili drugim nadležnim ustanovama, o tome biste trebali obavijestiti učenika ili učenicu koja vam se povjerila oko nasilja i osigurati podršku njihove „osobe od povjerenja”.

 

Postupanje u slučaju nasilja u intimnim partnerskim vezama koje se DOGAĐA U ŠKOLI 

U slučajevima kada se (elektroničko) seksualno i rodno uvjetovano nasilje događa u školi i to učenika/ce prema svom intimnom partneru ili partnerici, nastavnici/ce i ostali članovi stručnih službi i uprave moraju poduzeti korake u skladu s propisanim postupcima.

Poduzimanjem koraka potrebno je osigurati sljedeće (Ignjatović, 2018):

 

• sigurnost osobe koja je iskusila nasilje: fizička i emocionalna sigurnost u prvom je planu svih postupaka i podrazumijeva sljedeće korake: odmah razdvojiti počinitelja nasilja od žrtve, što znači trenutačno i trajno, dok traju svi predviđeni školski postupci i postupci pred drugim ustanovama, razdvojiti i spriječiti kontakt (bez obzira na to što takav kontakt ne mora nužnu biti negativan, primjerice počinitelj/ica bi mogao/la slati ljubavne poruke ili se pokušati ispričati) i mogući utjecaj na žrtvu (u vidu pritiska da odustane od prijave nasilje ili sudjelovanja u postupku, prijetnji, zastrašivanja, ucjena, javnog dijeljenja intimnih sadržaja o žrtvi itd.);

 

• bezuvjetnu podršku žrtvi – škola ne smije ni na koji način uvjetovati potporu i osnaživanje sudjelovanjem ili nesudjelovanjem žrtve u postupcima pokrenutima u školi ili drugim ustanovama;

 

• poštivanje potreba i prava žrtve – osim na sigurnost, ovo se može odnositi i na pravo na informiranje, psihološku podršku i osnaživanje, upućivanje na pravnu pomoć i zdravstvenu zaštitu, ako je potrebno. Škola ne može zadovoljiti sve potrebe ali je dužna pružiti odgovarajuće, potpune i točne informacije te pružiti informacije ili učenika/cu uputiti na druge usluge u zajednici;

 

• unapređenje načina postupanja škole – potrebno je sa žrtvama nasilja provjeriti jesu li poduzete radnje bile odgovarajuće, djelotvorne i učinkovite. Razmislite o tome kakve bi se aktivnosti i radnje mogle provoditi (razgovori, informiranja, radionice ili druge aktivnosti s učenicima/vršnjacima, roditeljima, nastavnicima/cama ili školskom upravom) kako bi se unaprijedio način postupanja škole, kao i sama prevencija.

 

Specifični oblici zaštite od elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja

U nastavku se navode važne informacije o tome što je potrebno učiniti u slučaju otkrivanja elektroničkog seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, bez obzira na to dolazi li do njega u okviru intimne partnerske veze ili u nekog drugom obliku veze ili odnosa (EWL, 2017[3]; Ileš, 2018[4], STOP CyberViolence, 2017 [5]):

• nemojte žrtvi sugerirati da „isključi” internet i da se makne s društvenih mreža jer se time ne zaustavlja nasilje, a žrtva bi mogla postati još izoliranija,
• zanemarite poruke koje nisu važne, koje ne ugrožavaju i ne utječu na reputaciju druge osobe (većina počinitelja očekuje reakciju i spremni su nastaviti i pojačati zlostavljanje i nasilje kada shvate da su to postigli) – umjesto toga   
• koristite se opcijom blokiranja pojedinaca koji šalju nasilne poruke (na različitim platformama poput Facebooka, Instagrama i Twittera),
• otpratite i odznačite sebe s problematičnih objava (Facebook) ili fotografija (Facebook i Instagram), s popisa prijatelja uklonite osobe s kojima se ne osjećate sigurno i ugodno dijelite sadržaje;
• prijavite sadržaj (Facebook i Instagram) kojim se krše pravila i smjernice zajednice (navedite jasan opis gdje ste takav sadržaj pronašli);
• prikupite dokaze snimkama zaslona i spremljenim porukama (za pokretanje pravnih postupaka važno je imati dokaze zlostavljanja);
• obratite se specijaliziranim organizacijama i udrugama koje se bave digitalnim pravima i organizacijama za zaštitu prava djece i žena radi informiranja i podrške,
• prijavite odgovornim institucijama – agencijama zaduženima za borbu protiv visokotehnološkog kriminala u policiji ili posebnim odjelima državnog odvjetništva,
• podsjetite djecu i mlade da svoje lozinke ne dijele ni s kim i da je važno tražiti pomoć – ako nije moguće spriječiti nasilje, važno ga je što ranije zaustaviti.

 

[1] Ignjatović, Т. (2018). Rodno zasnovano nasilje u partnerskim vezama mladih: uloga obrazovno-vaspitnih ustanova, u: Ignjatović, T i Ileš, M. (ur.):  Odgovor obrazovno-vaspitnih institucija na rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici, Autonomni ženski centar, Beograd.

[2] Rodnom jednakošću protiv nasilja u intimnim partnerskim vezama, Knjižica III - Priručnik za nastavnike i nastavnice, 2015 http://www.gear-ipv.eu/images/download/Croatian%20GEAR%20against%20IPV_Booklet_III_RevEd_sample.pdf

[3] European Women's Lobby (2017). Her Net Her Rights Report – Mapping the state of online violence against women and girls in Europe. Dostupno na engleskom jeziku: https://www.womenlobby.org/IMG/pdf/hernetherrights_report_2017_for_web.pdf

[4] Ileš, M.(2018). Digitalno nasilje protiv žena i devojčica, u: Odgovor obrazovno-vaspitnih institucija na rodno zasnovano nasilje i nasilje u porodici, Autononomni ženski centar, Beograd. Dostupno na srpskom jeziku: https://www.womenngo.org.rs/publikacije/razvoj-dobrih-praksi/1400-odgovor-obrazovno-vaspitnih-institucija-na-rodno-zasnovano-nasilje-i-nasilje-u-porodici-2018

[5] STOP CyberViolence – Toolkit for Trainers, Stowarzyszenie Instytut Nowych Technologii (POLJSKA), CRYSTAL CLEAR SOFT (GRČKA), CSP - INNOVAZIONE NELLE ICT S.C.A.R.L. (ITALIJA), ASOCIATIA DIRECT (RUMUNJSKA), 2017,

 

Izvor: Elektroničko seksualno i rodno uvjetovano nasilje u mladenačkim vezama-priručnik za nastavnice i nastavnike, CESI, 2020.